U suvremenoj pedagogiji često se naglašava da učionica ne bi trebala biti mjesto
pasivnog primanja informacija, već dinamičan prostor u kojem znanje oživljava. Kao
učiteljica, vodim se vizijom da su igra i aktivno sudjelovanje najčvršći mostovi do
trajnog znanja. Igra za dijete nije tek razonoda, ona je njegov primarni način
upoznavanja svijeta, jezik koji najbolje razumije i poligon na kojem se usudi griješiti.
Slika učenika na brodu, dok gledaju prema pučini, savršena je metafora našeg rada
oni su mali istraživači na velikom moru informacija, a ja sam tu da ih usmjerim u
njihovom cjelovitog razvoja.
Sam početak trećeg razreda učenici Osnovne škole Koprivnički Bregi Područne
škole Glogovac započeli su Školom u prirodi, klasičnu učionicu zamijenili su
morskom učionicom. Nacionalni park Kornati postao je učionica pod vedrim nebom.
Tamo su učenici učili o izvornoj stvarnosti neposrednim promatranjem. Umjesto
listanja statičnih slika u udžbeniku, oni su vizualno osjetili hrapavost suhozida, udisali
miris ljekovitog bilja krša i osluškivali snagu mora. To iskustvo izravnog kontakta s
prirodom postalo je emocionalno sidro, kada dijete jednom doživi prirodu svim
osjetilima, svaka daljnja lekcija unutar školskih zidova postaje samo nastavak te žive
priče.
Plovidba znanjem sigurna je samo ako je posada složna. Zato svaki naš proces
započinje izgradnjom zajedništva. Aktivnost s vunenom niti, koju smo proveli odmah
po povratku s Kornata, bila je mnogo više od igre. Dok su učenici pažljivo dodavali
klupko jedni drugima, isprepleli smo naš razredni krug u neraskidivu “mrežu
prijateljstva”.
Ovaj model kod nas ima i duboku obrazovnu svrhu. Uveli smo pravilo učenik koji drži
klupko postavlja pitanje iz gradiva, a onaj tko ga primi mora na njega točno odgovoriti
prije nego što nit proslijedi dalje. Ovu igru koristimo kao moćan alat za ponavljanje
sadržaja Hrvatskog jezika, Prirodoslovlja te Društva i zajednice. U takvoj atmosferi,
strah od netočnog odgovora nestaje, zamijenjen osjećajem odgovornosti za cijelu
grupu. Ako nit popusti, popušta naša zajednička struktura. Time od najranije dobi,
kroz igru, ugrađujemo vrijednosti empatije, pažnje i suradničkog učenja.
Prijelaz na klasične nastavne sadržaje u Glogovcu ne znači prestanak dječje igre,
već njezinu transformaciju. Dinamično rješavanje matematičkih izazova pretvorili smo
u timsku strategiju. Podijeljeni u timove, učenici osim računanja, oni su argumentirali
svoje odluke, ukazivali na pogreške jedni drugima i učili kako surađivati pod
pritiskom.
Slično je i na satima Hrvatskog jezika. Umjesto monotonog ispisivanja pravila o
velikom početnom slovu, uveli smo “krug znanja” i loptu. Brza reakcija pri hvatanju
lopte i trenutačno prizivanje pravila potiču funkcionalno razmišljanje. Kroz pokret,
gradivo se lakše usvaja i duže pamti, a Hrvatski jezik od “teškog predmeta” postaje
uzbudljiv izazov koji djeca s radošću iščekuju.
Učenje je najvrjednije kada je primjenjivo u životu te snalaženje u stvarnim
situacijama. Naše školsko dvorište često postaje živa kompasna ruža. Promatrajući
položaj Sunca i duljinu vlastitih sjena, učenici su intuitivno, vlastitim tijelima, savladali
strane svijeta i položaj Sunca. Takvo iskustveno učenje pretvara orijentaciju iz
apstraktnog pojma u vještinu koju će nositi cijeli život.
Glavni cilj svih naših aktivnosti učenja kroz igru u PŠ Glogovac je omogućiti
učenicima da djetinjstvo provedu kvalitetno, sretno i aktivno, istovremeno postižući
visoke obrazovne ciljeve. Moram naglasiti da igra u našem razredu nije tek “pauza”
od učenja, već njegovo samo srce. Ona je najprirodniji oblik ljudskog učenja koji briše
granicu između napora i zadovoljstva.
Kroz igru, učenik razvija otpornost na neuspjeh, uči se strpljenju i shvaća da je put do
rješenja jednako važan kao i sam rezultat. Od plovidbe Kornatima, preko vune koja
nas veže, do sjena koje nas orijentiraju svaki je korak usmjeren na razvoj djeteta kao
cjelovitog bića: intelektualnog, socijalnog i emocionalnog.
Učiteljica Dragica Horvat-Fuček
